Yoko Ogawa The memory police
Dočitao sam pred nekoliko tjedana Yoko Ogawa “The memory police”. Skoro kao “Auto da fe” E. Canettija po efektu, ali djeluje više kao dobra vježba pisanja literature nego kao literatura sama.
Vrlo umješno, dobro napisano. Ne čudi me da je YO dobila sve te nagrade i mislim da ju još čeka. Ali onda si Murakami stvarno zaslužuje prije!, na usporedbi to dvoje pisaca se vidi što je potrebno za širi uspjeh pisca. YO je savršen materijal za konesere, one koji će uz svoj porculan Ming, nakon ispijene šalice čaja ili kave, zadovoljno cmoknuti ustima. Kasnije, u priči sa sličnima sebi, hvaliti će YO umjetnost. I dobro, ima tu mnogo toga za pohvaliti.
Zašto onda “vježba”? To nije kritika. Samo moj utisak. Likovi su živi, radnja teče, ideja priče je odlična. Nestajanje objekata a kasnije i subjekata sa otoka možemo shvatiti kako nam drago, ali YO ga opisuje predmetno, kad nestanu ptice, one niti ne moraju stvarno pasti s neba, nestale su iz područja viđenja ljudi s otoka. Memory police je opisana kao da su roboti a ljudi neka stoka koju ovi nastoje. U jedinoj prilici, kad žena koja je glavni lik odlazi do Centrale policije pitati za dragog prijatelja porodice, poprima ta Policija ljudsko obličje, u liku činovnika. Ništa više. A odlučuju o ljudima, smislu postojanja tih ljudi. Gdje nestaju oni koji …nestaju? Tako se vjerojatno i krave i svinje pitaju “gdje nestaju” za one među njima koje su uzete u klaonicu.
Prema kraju priče sve više toga nestaje, a kad počinju nestajati i dijelovi ljudi, očito je da priča ide kraju. Glavna junakinja nestaje u dijelovima, na kraju ostaje samo glas. Ali i pamćenje, jer mali postotak ljudi ne zaboravlja, pamti sve… i tu je nada ostanka, u pamćenju, i nekog normalnog nastavka postojanja na otoku.
Svi nestajemo i sa nama čitavi naši svjetovi, tako da je autorica samo pretvorila apstraktnu činjenicu u doslovnu radikalnim, kafkijanskim zahvatom, i stvorila klaustrofobičnu atmosferu i rješenja prigodna zatvorenom krugu otoka.