Kao ideja mi se sviđa, ali efikasnost ću isprobati praktično, u pripremi svog 4-tog maratona. Dosadašnje trčanje bez metode nije dalo rezultate, pa je vrijeme da probam nešto strukturiranijeg. Ova metoda obećaje dobar pristup, prikladan mojim godinama, koji obećava nastavak trčanja bukvalno dok me noge nose. Prodano!

Nije ništa neuobičajeno da genij ne biva raspoznat ili njegove mogućnosti iskorištene, ali ovdje to nije slučaj. Jedini neuspjeh je onaj tržišni. Životni i profesionalni uspjeh J.K. je činjenica. Čak bez uobičajene poljske patetike.

Dobar dio knjige je poučan i što se tiče utjecaja porodice na nečiji životni put. Također, zanimljiv kratki kurs dijela PL povijesti XX vijeka. Preporučam!

Vrlo umješno, dobro napisano. Ne čudi me da je YO dobila sve te nagrade i mislim da ju još čeka. Ali onda si Murakami stvarno zaslužuje prije!, na usporedbi to dvoje pisaca se vidi što je potrebno za širi uspjeh pisca. YO je savršen materijal za konesere, one koji će uz svoj porculan Ming, nakon ispijene šalice čaja ili kave, zadovoljno cmoknuti ustima. Kasnije, u priči sa sličnima sebi, hvaliti će YO umjetnost. I dobro, ima tu mnogo toga za pohvaliti.

Zašto onda “vježba”? To nije kritika. Samo moj utisak. Likovi su živi, radnja teče, ideja priče je odlična. Nestajanje objekata a kasnije i subjekata sa otoka možemo shvatiti kako nam drago, ali YO ga opisuje predmetno, kad nestanu ptice, one niti ne moraju stvarno pasti s neba, nestale su iz područja viđenja ljudi s otoka. Memory police je opisana kao da su roboti a ljudi neka stoka koju ovi nastoje. U jedinoj prilici, kad žena koja je glavni lik odlazi do Centrale policije pitati za dragog prijatelja porodice, poprima ta Policija ljudsko obličje, u liku činovnika. Ništa više. A odlučuju o ljudima, smislu postojanja tih ljudi. Gdje nestaju oni koji …nestaju? Tako se vjerojatno i krave i svinje pitaju “gdje nestaju” za one među njima koje su uzete u klaonicu.

Prema kraju priče sve više toga nestaje, a kad počinju nestajati i dijelovi ljudi, očito je da priča ide kraju. Glavna junakinja nestaje u dijelovima, na kraju ostaje samo glas. Ali i pamćenje, jer mali postotak ljudi ne zaboravlja, pamti sve… i tu je nada ostanka, u pamćenju, i nekog normalnog nastavka postojanja na otoku.

Svi nestajemo i sa nama čitavi naši svjetovi, tako da je autorica samo pretvorila apstraktnu činjenicu u doslovnu radikalnim, kafkijanskim zahvatom, i stvorila klaustrofobičnu atmosferu i rješenja prigodna zatvorenom krugu otoka.

Snalazi se očito dobro, pa možemo dalje. Stari blog postavljam na svojoj privatnoj, kolanjskoj stranici: LINK Ima tamo zanimljivih tekstova i slika, u biti mi služi kao album, nemam boljeg.

Ovdje sam donekle sam svoj gospodar, nikakvi “admini” mi neće soliti pamet-djeluje da bi github morao potrajati još neko vrijeme. Motivacija za pisati ga ovdje a ne na mojoj stranici je listo samoedukativna, treba pratiti javnu infrastrukturu bar donekle, da se čovjek ne izgubi. Ne pratim društvene medije, ovo je najbliže što se približavam toj sferi.

Moram naučiti kako unijeti slike-sa linkova na mom serveru, jasno, nema smisla trošiti elektrone kopirajući ih posvuda.